1. UVOD

Temelji vjere

Činjenica je da zemlja u kojoj živimo ne poštuje čak ni onaj jedan jedini oltar kojem se tako očito klanja, oltar sa statuama triju poganih božica koje sačinjavaju presveto trojstvo upravljanja društvom: boginja neoliberalizma, boginja kapitalizma i treća im sestra, boginja tržišne isplativosti (od kojih ni jedna u prikazu ne mora nužno imati, kako je to uobičajeno, ljudsko obličje, već se često društvu uprizoruju kao bilo kakav predmet, biće ili pojam- sve čega se možete sjetiti, npr. ljudi, znanje, otoci, toaletni papir, ...- na koji je obješena etiketa s jasno istaknutim brojem- cijenom).
Sve ima cijenu, prva je i jedina božja zapovijed ove vjere. I baš zato mi nikako nije jasno, pa se mislim što bi tek bilo da je više zapovijedi, kako je moguće da oni u čijim je rukama ploča sa zapovijedi, kako Odabrani ne uspjevaju doslijedno poštivati čak ni tu osamljenu želju boginja. Zato se i dogodila ova kriza iz koje se želi izaći veličanjem one iste pogane zapovijedi, nastojanjem očuvanja iste one supermarketne vjere koja je do krize i dovela, a ne preispitivanjem svojih postupaka, preispitivanjem cjelokupnog poretka vrijednosti. Božice su Odabranima okrenule leđa, a da oni toga još uvijek nisu svjesni, ili se ne mogu/žele pomiriti s time.

Često se tako uhvatim kako gledam posrtanja i padove, nepravdu kojoj su građani i seljaci ove zemlje s cijenom, rezignirano prihvaćajući stanje kakvo jest, izloženi, pa me uhvati neki izjedajući nemir zbog pasivnosti istih, iako su očito svjesni što im se događa („sve ja to znam, ali kao da ja sam mogu išta promijeniti“- kažu). Htjeli bi promjene, vide koje su to promjene i kako bi bilo živjeti s njima (bolje), ali svejedno ne čine ništa da se ideja ostvari.
Jednom riječju, to je demokracija. Ili još bliže, to je nusprodukt uvjeravanja da živimo u demokratskom društvu, u kojem je sve dopušteno, u kojem je pojedinac zaštićen, a slobodan da se izrazi, pobuni i djeluje. Ne želim zvučati kao propovjednik globalne urote, ali to je varka u koju smo kao društvo uljuljani. Uvjeravani smo, u što smo naposlijetku i povjerovali (i mi i oni koji su zaduženi za vršidbu uvjeravanja), da su pred nama mogućnosti, da možemo izabrati, da smo slobodni. Slobodni smo?

Mene se to ne tiče sindrom

Ova naša demokracija i sloboda koju dotična „dama noći“ (ustima Odabranih) propagira ima lijepo uigranu navadu da čovjeka omami i posjedne u fotelju u kojoj ga se zatupljuje beskonačnim ponavljanjem jedne te iste reklame na javnoj nacionalnoj televiziji (koja je u službi svih građana i, nije baš očito, njihovog mentalnog boljitka), sve dok taj isti građanin ili seljak ne počne ići na posao (ili, danas još češće, s posla, na kojem je dobio otkaz, kući) pjevušeći nona zašto nisi ovdje s nama tu..., pa mu dodatno servira neprobavljivu kašu informacija bijelosvjetske crne kronike u koju, tu i tamo, kapne pokoju (nekritički obrađenu) informaciju iz zemlje koja bi ga (da je obrađena na osvješten način) trebala potaknuti da ustane iz fotelje, ali ustvari njen kratki titraj gubi se u fekalnoj poplavi spektakularno umotanih Lambaša-Dikan-Pokos napoja kojima se tovi narod, a onaj tko odbija gutati ponuđeno smatra se neinformiranim odmetnikom iz društva u kojem je biti aktualan i obaviješten o red-carpet dogmama stvar društvenog prihvaćanja, čak i opstanka, a sve se to čini da bi onaj isti seljak i građanin ove zemlje ostao tamo odakle i upija servirano mu smeće, zavaljen u fotelji, jer na ulici je hladno, što ćeš tamo sa onim budalama koje prosvjeduju, na ulici se samo može dobiti gripa, a ako ostaneš u toploj kući, pred ekranom, nudi se, POTPUNO BESPLATNO!, navigacijski uređaj, ili 2000 tisuće božićnih kuna na računu. A što ako i tvoja kuća bude jedna od onih u kojoj su isključili grijanje, jer nisi platio račun, jer nisi dobio plaću? Hoćeš li i onda, kad djetetu (ili sebi) ne budeš mogao platiti školovanje, sjediti u toploj kući, ili ćeš (za svoju stražnjicu) solidarno izaći na ulicu?

Upravo to je glavni okidač u slobodnom, demokratskom društvu- stražnjica. Dok se mene ne tiče, nemam se ja tu što miješati. No, ta pretpostavka je kriva- sve nas se tiče. Svi smo slobodni progovoriti, pobuniti se i djelovati, ali zavaljeni pred televizorom prepuštamo to svoje neprocjenjivo pravo drugima. Dok ja znam da, jednom kad tako odlučim, mogu dignuti glas, do tada sam uvjeren/a da sam slobodan. Ali sloboda nije ja znam (kako su nas uvjerili), nego ja djelujem! Tek kada ustaneš i pokušaš djelovati, a biro-demo-kracija te obuzda okvirima geodetski određene slobode, tek tada testiraš temelj društva i uvjeravaš se postoji li uopće ono što se naizgled podrazumijeva- postoji li sloboda?

2. ZAPLET

Privatizacija autoceste za odljev mozgova

Sve navedeno najsvježije je na jednom mjestu moglo biti zamijećeno (kažem moglo biti, jer zamijećenost smatram gotovim činom nakon kojeg se nešto uradi, ali nije učinjeno ništa, ergo...) u danima ponovljene bokade fakulteta u Hrvatskoj i ponovljenog zahtjeva za besplatno obrazovanje za sve, a na koji se sa svih strana srčano odgovara u skladu s onom starom- klin se klinom izbiva. Na blokadu kojom se želi upozoriti na katastrofalno stanje u obrazovnom sustavu, nadležni uzvraćaju blokadom uma, na sve moguće načine nastojeći izmigoljiti ne oskvrnuvši svetohranište svoje vjere (proračun) izdvajanjem dodatnih sredstava za obrazovanje građana i seljaka zemlje kojoj su na čelu, jer to se ne isplati, a mediji pokušaj pokreta mozgova i društvenih promjena proglašavaju dosadnim i okreću se uvijek atraktivnim dogodovštinama džep set populacije.

A u razradi je jedan od zakona iznimne važnosti za budućnost i put kojim Hrvatska ima namjeru kročiti, zakon koji će regulirati funkcioniranje sveučilišta, ali sve sluti na to da će tendencija daljnje komercijalizacije obrazovanja opstati, jer nekakav vid plaćanja/participacije/penalizacije (možda čak i veći nego do sada, jer postoje stavke koje kažu da ministarstvo ne mora uplatiti ni kune za obrazovanje, pa sve troškove snose studenti) apsolutno se želi zadržati, što implicira i prilagođavanje znanja/studenata/profesora/mozgova diktatu tržišta, čime se urušava kvaliteta cjelokupnog društva, a uz to bi čak i sveučilišta mogla izgubiti autonomiju koja je oduvijek bila temelj njihova bivanja. Dok je Platon nažuljao leđa od okretanja u grobu, vuku se paralele između studenata željnih promjene i terorista, a javnost obasuta beskorisnom količinom spam informacija zijeva, jer im je nona s tevea rekla što je must have, a što je dosadno.

Ali okrenimo sad sve naglavačke i uzmimo da je model upravljanja, da je vjera državnih struktura i njihova svetohraništa ona prava i povjerujmo da sve ima cijenu i da se isplati ulagati samo u ono što je tržišno isplativo (po kriteriju tog istog tržišta). Ni tada (sada) stvari nisu ništa bolje.

Dok na naplatnim kućicama cesta koje vode preko granice prelazak čekaju kolone hrvatskih stručnjaka (studija Bečkog instituta o europskim migracijama pokazuje da Hrvatsku godišnje napusti oko 8500 ljudi, među kojima 1000 visoko obrazovanih, a među njima sigurno ima i par (potencijalno) vrhunskih stručnjaka), vestalke hrvatskog proračuna ne vide kako bi se to pobogu moglo isplatiti uložiti u te iste ljude koji odlaze i profitirati od njih, ne uviđaju tržišnu isplativost istih. S druge strane još 2005. godine pokrenut je program Priljev mozgova, a 2007. godine osnovan fond Jedinstvo uz pomoć znanja, koji imaju zadaću vraćati stručnjake iz inozemstva u domovinu iz koje su (sretno) pobjegli. Na prste se može izbrojati koliko ih se vratilo, a broj onih koji odlaze uporno raste.

Iz svega se, naravno, nipošto ne može nešto naučiti. Kako bi i mogli naučiti da nije rješenje samo vraćati ljude koji su otišli i shvatili da negdje drugdje društvo funkcionira (bar malo) poštenije, nego mijenjati sebe i na taj način ih navesti da uopće ne odu. Ali očito je bolje liječiti nego spriječiti.


3. RASPLET

Državljanin pijun

A kad se razmotri realno stanje, stvar je naprosto jednostavna- uložiš li u obrazovanje jednog doktora jednokratnu sumu novaca (danas npr. doktorski studij na splitskom FESB-u košta, hrvatskom državljaninu mizernih, 57 000 kuna), on će potaknut poticajem i nadom u dobar život ostati živjeti i raditi u svojoj državi, a država će za dvije godine, koliko traje doktorski studij, od plaće tog čovjeka (nerijetko preko 10 000 kuna neto) imati mjesečno prihode od 3 i više tisuća kuna i tako do kraja doktorova radnog vijeka. Drugim riječima: uložiš 57 000 kuna, a imaš (uz pretpostavku radnog vijeka 35 godina) povrat: 35 (godina staža) x 12 (mjeseci u godini) x 3 000 (kuna mjesečnih izdataka u proračun), ukupno 1.260 000, ili slovima: milijun i dvjestošezdeset tisuća kuna. Stvarno se ne isplati uložiti u obrazovanje. Bolje je zarađivati na putovnicama- 2. 500 000 (procjena odseljenih Hrvata) x 200 (kuna, trošak izrade putovnice), ukupno iznosi 500 000 000 (pola milijarde kuna).

Zanimljivo je da bi, prema proračunima, za potpuno pokriti troškove obrazovanja vestalke iz svog svetohraništa trebale izdvojiti oko pola milijarde kuna godišnje- i to za sve koji studiraju. Slikovito govoreći to izgleda ovako: šahovska ploča podijeljena je na 64 kvadrata- odaberite jedno polje, koji god želite kvadrat i podijelite ga na 64 dijela, pa odaberite jedan od tih sićušnih kvadrata. Upravo toliki dio proračuna, malen kao što je naspram cjeline malen kvadrat dobiven dijeljenjem jednog kvadrata šahovske ploče, potreban je za u potpunosti financirati obrazovanje, ali vestalke kažu- NE! Oko toga se licitira i tvrdi da bi taj izdatak, da bi besplatno obrazovanje ugrozilo državnu opstojnost i dovelo nas u još veću krizu.

Da, zapravo su u pravu. Znanje bi ih, kad bi se ljudi osvijestili, dovelo u krizu, njih i njihove bogomdane pozicije. Jedina opstojnost koju ugrožava besplatno obrazovanje je opstojnost religije koja na sve stavlja cijenu i opstojnost onih koji su nas u krizu doveli i koji ne vide da se ulaganjem u visoko obrazovanje ostvaruje profit čak i u okvirima njihove tržišno isplative vjere.
A možda je ipak Hrvatska na dobrom putu. Možda želi prodrijeti u Europu prije zadanog joj termina, pa ciljano iseljava svoje građane i seljake preko granice. Moža bi više od, kakvo je trenutno stanje prema podacima Svjetske banke, svakog trećeg Hrvata s diplomom trebalo živjeti i doprinositi u inozemstvu. Možda smo zapravo mi krivi za stanje u kojem se nalazimo i trebali bi pomoći svojoj domovini. Samo razmislite, kad bi se organizirano iselilo svih četiri milijuna i par tisuća, koliko nas ukupno ima unutar granica, bruto društveni proizvod sigurno bi bio u plusu. Spasimo našu Hrvatsku!

Glavaš Marijo

Kada se šale na svoj račun, Finci kažu kako najprije nađu neko tehnološko rješenje, a onda traže problem za koji je to rješenje namijenjeno.

Finska je, baš kao i Hrvatska, mala nacija. Ima 5,25 milijuna stanovnika, a njezin bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika je 37.000 dolara. U Hrvatskoj, koja ima oko 4,5 milijuna stanovnika, BDP po glavi stanovnika iznosi 16.000 dolara. Nadalje, Finci za vojsku daju 2,0 posto BDP-a, a Hrvati 2,4 posto. Naposljetku, “zemlja Nokije” za znanost (istraživanje i razvoj) izdvaja 3,4 posto, a “zemlja znanja” svega 0,9 posto BDP-a (podaci za 2006. godinu).

Ove podatke, baš kao i niz drugih zanimljivih činjenica o načinu na koji funkcionira finska znanstveno-akademska zajednica, iznio je ugledni nuklearni fizičar dr. Đuro Miljanić. On je govorio je u srijedu navečer na tribini koju je, zajedno s kolokvijem Instituta “Ruđer Bošković”, organizirao Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja. Forum djeluje već gotovo dvije godine, a okuplja znanstvenike koji, među ostalim, naglasak stavljaju na etičnost i moralnost u znanosti i visokom obrazovanju. Možda će se nekom učiniti čudnim da treba posebno inzistirati na moralnosti i etičnosti na tako uzvišenim područjima ljudske djelatnosti kao što su znanost i visoko obrazovanje, no način na koji funkcionira hrvatska znanstvena i akademska zajednica ukazuje da je takva inicijativa itekako potrebna.

Da ovom prilikom ne gnjavim mračnim i sumornim analizama o hrvatskoj znanosti na “dnu europske ljestvice”, brain drainu, korupciji, klijentelizmu, nepotizmu, torbarenju i tko zna čemu još, spomenut ću samo da je Forum organizirao tribinu kako bi se moglo raspravljati o novoj zakonskoj regulativi o znanosti i visokom obrazovanju. Nažalost, u vrijeme održavanja tribine o dva zakona (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Nacionalnoj zakladi za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske, te Zakon o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju) već je bilo suvišno raspravljati.

Naime, Sabor je po kratkom postupku usvojio oba zakona, a da prethodno o prijedlozima zakona nije raspravljalo ni Nacionalno vijeće za znanost, a kamoli da je o njima vođena javna rasprava. A riječ je o važnim zakonima čije bi provođenje moglo imati dalekosežne posljedice na razvoj znanosti u Hrvatskoj, posebice na način financiranja znanstvenih projekata. Bi li se takvo nešto moglo dogoditi u Finskoj?

Izvor: tabula rasa

Da bi se ostvario cilj od 4 posto BDP-a, finska vlada predlaže povećanje ulaganja od 760 milijuna eura do 2011.



Finska vlada namjerava povećati ulaganja u istraživanje i razvoj na 4 posto BDP-a ne bi li suzbila recesiju kao početkom 1990-ih, prenose u utorak europski mediji.

Finsko Vijeće za znanost i tehnologiju, kojim predsjeda premijer Matti Vanhanen, usvojilo je početkom prosinca revidiranu strategiju politike razvoja obrazovanja, znanosti, tehnologije i inovacija.

Revizija predviđa povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj na 4 posto BDP-a do 2011., od čega će oko 1,2 posto osigurati javni sektor.

Ulaganja u istraživanje i razvoj 2007. iznosila su 3,47 posto BDP-a ili 6,24 milijardi eura, a 30 posto osigurao je javni sektor.

Cilj EU-a je da ulaganja u istraživanje i razvoj do 2010. iznose 3 posto BDP-a, od čega bi dvije trećine trebale dolaziti iz privatnog sektora, a jedna trećina iz javnog. Europski prosjek međutim stagnira na oko 1,9 posto od sredine 1990-ih, a od 2000. čak se smanjio.

Da bi se ostvario cilj od 4 posto BDP-a, finska vlada predlaže povećanje ulaganja od 760 milijuna eura do 2011.

Od toga je 330 milijuna eura namijenjeno sveučilištima, 220 milijuna središnjoj agenciji za financiranje istraživanja i razvoja te 80 milijuna Finskoj akademiji.

S obzirom na usporavanje gospodarstva, znanje je sve važnije, kazala je finska ministrica za obrazovanje Sari Sarkomaa.

Finska je brzo izišla iz recesije 1990-ih ponajprije zahvaljujući velikim ulaganjima u istraživanje i razvoj. "Jednaka hrabrost potrebna nam je i sada", kazala je Sarkomaa.

Izvor: Javno.hr

Profesor Tonči Kursar sa FPZG-a je, u sustavu vrijednosti u kojem je postalo gotovo neumjesno govoriti o stvarnim zadaćama akademske zajednice, zapravo neobjašnjiva pojava. U sustavu gdje se ispit može kupiti, jedino objašnjenje za napade je da si je sam kriv. Zar ne shvaća kako stvari funkcioniraju?

Društvo podupire sveučilišta u uvjerenju kako čuvanjem, prenošenjem i stvaranjem znanja ona služe općem dobru i unaprijeđuju ljudski život. Javno financiranje sveučilišta u tom je smislu izraz povjerenja koje zajednica ima u jedinstvenu društvenu ulogu sveučilišta. Ta je uloga sveučilišta u Hrvatskoj duboko nagrižena.

Sveučilište u Zagrebu se pojavilo u fokusu javnosti u jesen 2008. godine kada je pokrenuta Uskokova akcija Indeks. Ako stavimo na stranu činjenicu da do takve policijske akcije uopće ne bi smjelo doći da se sveučilište unutar sebe proaktivno i kompetentno bavi borbom protiv korupcije, ostaje činjenica da je nakon toga Sveučilište u Zagrebu dodatno narušilo sliku o sebi u javnosti. Tako je na primjer akademska zajednica potvrdila izbor u zvanje profesorici Ekonomskog fakulteta tijekom trajanja sudskog procesa u kojem je ista optužena za korupciju. Uvažavajući mogućnost da ishod presude bude oslobađajući, i dalje je neprimjereno da matično povjerenstvo odlučuje o izboru u zvanje bez uvažavanja konteksta koji dovodi u pitanje časno obavljanje akademske profesije. Na sličnom tragu, akademska zajednica i dalje pruža potporu dekanu Ekonomskog fakulteta koji je javno izložen ozbiljnim pitanjima o načinu na koji obavlja akademske dužnosti, i to nakon što ga je rektor Sveučilišta u Zagrebu pozvao da podnese ostavku u okolnostima koje nisu poznate javnosti.

U takvom kontekstu nije neobično da profesor koji ozbiljno shvaća akademski poziv bude tri puta fizički napadnut u toj istoj godini. Profesor Tonči Kursar sa Fakulteta političkih znanosti je, u sustavu vrijednosti u kojem je postalo gotovo neumjesno govoriti o stvarnim zadaćama akademske zajednice, zapravo neobjašnjiva pojava. U sustavu gdje se ispit može kupiti, ili se nekoga jednostavno nazove da se stvar 'pogura', jedino objašnjenje za napade je da si je sam kriv. Zar ne shvaća kako stvari funkcioniraju?

Nedavno sam pisala o tome kako uvođenje sustava "naplate" prijenosa znanja, odnosno sustava školarina, stvara niz perverznih poticaja sudionicima u sustavu; od države, preko sveučilišta pa do pojedinaca. Ako slijedimo logiku grafita sa jednog od fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - "tu me cijene, tu kupujem", onda inzistiranje na stjecanju znanja i usavršavanju postaje smiješno. Društveni cilj za što većim brojem visokoobrazovanih u hrvatskom je kontekstu pretvoren u prekomjerne kvote, a zatim je studij pretvoren u naplatu na rate. Ono što se time dobilo je poticaj studentima da zahtijevaju prolaz, pa makar to značilo spustiti po ne znam koji put kriterije na ispitu, dozvoliti desetak izlazaka na jedan ispit, ili studente preusmjeriti na ljetnu školu, usmeni ispit ili kako već želimo nazvati krajnju istancu gdje se više i ne pravimo da radimo svoj posao.

Ako na takav sustav "komercijalnih poticaja" nadogradimo gore opisan sustav vrijednosti kojeg krase zlouporabe položaja, korištenje javnih sredstava u privatne svrhe, pogodovanje, a onda i "vršenje utjecaja" pri upisu, prolazu godina ili stjecanju diploma, onda smo samo na korak od nasilja. Ako svojim radom kršimo te principe, kao što to čini profesor Kursar, onda smo nasilju izloženi.

E sad, možda će se dio kolega iz akademske zajednice pomiriti sa studentom kao kupcem. Možda će to jedan dio i pozdraviti; to je otvoreno za raspravu. Ono što nije za raspravu je žmirenje nad fizičkim nasiljem. Bez obzira što se možda dijelu kolega u ovom duboko ciničnom društvu čini donkihotovski inzistirati na usvajanju znanja kod studenata, napad na fizički, moralni i akademski integritet kolege mora probuditi makar elementarnu solidarnost. Ako ništa drugo, izazvati refleks: "A što da se to meni dogodi?" Želim li živjeti u društvu u kojem ne mogu računati na podršku kolega i zaštitu od strane nadležnih institucija nakon što sam izložena nasilju?

Dovoljno je sramotno da sveučilište popušta pod pritiskom logike "kupi i prodaj"; nedopustivo je da ne zalupi vrata pred korupcijom koja, kao što se ovo društvo iznova i iznova osvjedočuje, neizostavno dolazi u pratnji nasilja.

Izvor: H-Alter

Obavještavamo sve zainteresirane građane da će se sastanak neformalne grupe za podršku radnicima održati u srijedu, 23. prosinca s početkom u 20 sati u prostorijama slobodarske knjižnice i čitaonice Dislexia (klub Kocka, Savska bb, prvi ulaz desno). Sastanak je sazvan radi konkretnog dogovora zainteresiranih za izražavanje solidarnosti s radnicima Željezare koji su za Božić najavili preuzimanje tvornice. Pridruži se!

Pisati o radu Marka Markovića uvijek mi je, pa tako i sada, svojevrsno surfanje između evociranja njegovih prethodnih radova i išćekivanja novoga što dodatno veseli zbog slatke neizvjesnosti i ne sumnjam dobrog happening-a u Galeriji umjetnina koji se tek treba dogoditi. Zašto ne sumnjam? Iz jednostavnog razloga. Marko uvijek kreće iz života, pa su mu i radovi živi. Estetika je u njegovom angažmanu metaforički rečeno suputnica koja se voli kako oblačiti, tako i svlačiti. Preodjevati da. Pozirati ne. Baš kako treba. Gledam li formalno kategorijama struke vidim dobar i harmoničan spoj akcionizma na tragu Beča („Samojed“) i socijalne plastike („Adistia“). U svim dosadašnjim radovima autor je uvijek polazio od sebe iskreno i bez zadrške i uvijek je uspijevao ostvariti kontakt koji oblikuje odnosno podsjeća da bi koliko god mi mislili da jesmo, trebali davati još i više za svetu stvar. A sveta stvar je kod Markovića kontinuirana težnja: čistom, osviještenom, afirmativnom, altruističkom i ekološki uzornom odnosu spram svakodnevice i svih mnogostrukosti kroz koje nam se svakodnevica očituje. I to otkako ujutro otvorimo oči put naprijed...

Heppeningom „Građani“ referira se, kako naslov i govori, na građane. Kako na aktivne, tako i na one pasivne. Sam autor kaže:

...iz svih tih socijalnih struktura izvukao sam ljude koji su meni najbliži i koji su po mome mišljenju pokazali najjaču upornost u borbi za sebe i za druge. Dakle, u širokom spektru građanstva fokusiram se na studente želeći na taj način istaknuti kakvi bi građani po mome mišljenju trebali biti. Konkretno ambijent galerije bit će obojan kao nacionalna zastava, tako da će posjetitelji ulaskom postajati njen sastavni dio. Ono što mene pritom jednako zanima jest što se događa „na drugoj strani zastave“, jer vidimo da se vlast i vodeći ljudi u državi slikovito govoreći stalno naslađuje narodu i građanima. Konzumiraju ih stalno i besramno u svim segmentima života, pa stoga u happeningu i koristim prehrambeni proizvod koji se svakodnevno konzumira (ako se može op.a.). Neki ljudi su čak i ovisni o njemu, odnosno o njoj. To je čokolada. I zato baš čokolada, ali i da bih istovremeno nakon prethodnih ciklusa zasladio i sebi i drugima. Otisci lica u čokoladi su uzeti od studenata članova splitske „Nezavisne studentske inicijative“, ali već samim svojim prisustvom svi smo mi na meti gramzive nezasitnosti. Radnici, srednjoškolci, studenti, profesori, poljoprivrednici, aktivisti. Svi ljudi koji se pošteno bore za bolji život. Oni pasivni među nama svojom neaktivnošću na kraju pojedu sami sebe...

Kao što već napisah uvijek kad razmišljam o radovima Marka Markovića imam snažan osjećaj bivanja na raskršću iz istoimenog kultnog filma. Ono što mi je pritom najvidljivije (osim da je horizont potpuno otvoren i da osim krošnje pod kojom stojim gotovo ničega drugoga nema) jest da uvijek mogu krenuti u bilo kojem pravcu. Sloboda izbora uvijek je krupno kadrirana i jasno predstavljena. Svakako, vidimo se na zastavi. Pripazite. Možda smo ukusni, ali to nije dovoljno dobar razlog da pristanemo biti pojedeni. Utvaram da se razumijemo.

Toni Horvatić

Pozivamo vas na predavanje pod nazivom "Idemo li kao društvo u pravom smjeru?" koje će održati dr. don Ivan Grubišić, naš poznati teolog i sociolog. Predavanje će se održati u petak 18. prosinca na Filozofskom fakultetu (Radovanova 13) u dvorani D4, s početkom u 17:30 sati.

U duhu izmjena zakona koje su prilično aktualne u našem društvu u posljednje vrijeme i Ministarstvo znanosti i tehnologije pokrenulo je izradu prednacrta novoga Zakona o visokim učilištima i znanosti. Dana 28. listopada 2000. u Masarykovoj 28, u dvorani Školske knjige, pokrenuta je još jedna javna rasprava o visokim učilištima i znanosti. Raspravu su predvodili ministar znanosti i tehnologije prof. Kraljević, njegov zamjenik dr. Polšek, koji je ujedno na čelu tima zaduženog za prednacrt Zakona o visokim učilištima, predstavnik Nezavisnog sindikata znanosti gospodin Vidić te prof. Flego i akademik Šlaus, koji su se prihvatili izrade Zakona o znanosti. Prednacrt Zakona o visokim učilištima javnost je imala prilike vidjeti na Internetu te usput iznijeti svoju kritiku ili prijedloge.

Organizatori su najveći dio vremena govorili o deregulaciji sustava visoke naobrazbe u RH, što uključuje povlačenje države iz visokog učilišta. Deregulacija omogućuje vrlo liberalno osnivanje visokih učilišta i slobodno udruživanje i razdruživanje ustanova unutar sveučilišta i veleučilišta. Sudionici su upozorili na ovako odveć liberalno stajalište o visokim učilištima, a zabrinutost je dolazila iz primjera ostalih zemalja u tranziciji, gdje je pretjeran liberalizam u sferi osnivanja visokoškolskih ustanova urodio velikim problemima, koji su išli najviše na štetu studenata. Nadalje se govorilo o toliko spominjanoj autonomiji sveučilišta, a od politike se tražilo da se ne miješa u rješavanje toga problema. Prof. Flego istaknuo je važnost integracije znanosti s europskim tokovima i pojasnio kako i u tom pogledu stojimo veoma loše. Akademik Šlaus pokušao je ocrtati ciljeve hrvatske znanosti u desetogodišnjem razdoblju, gdje je vidi uz bok znanstvenim dostignućima Belgije, Finske i Irske, koje su šezdesetih godina bile daleko iza nas. Hrvatska će morati ubuduće izdvajati više od 0,5 posto bruto nacionalnog proizvoda za znanost ako želi osjetiti napredak, koji je u uskoj vezi s gospodarstvom. Prosječno studiranje traje šest do sedam godina, a cilj je novoga Zakona to vrijeme skratiti. Poboljšanje efikasnosti i kvalitete nastave, ali i znanstvenoga rada, novi Zakon omogućio bi pomoću tržišnog mehanizma — odnosno uz pomoć plaćanja školarine. Taj sporni prijedlog uzbudio je mnoge okupljene, ali i otvorio niz novih problema.

Na kraju je ministar Kraljević, uz sve ostale, bio vrlo zadovoljan diskusijom i najavio nove javne rasprave koje bi trebale potrajati do sredine studenoga.

Autor: Krešimir Narančić
Izvor: Vijenac

• Neven Jovanović: Mitologija blokade

Druga ovogodišnja studentska blokada fakulteta – dok ovo pišem, netom obustavljena na fakultetu na kojem radim – bila je filologu prilika za promatranje kako se ljudi nose s neshvatljivim. Evo par crtica. Uz pozdrav Rolandu Barthesu, gdje god se trenutačno nalazio.


• Leonardo Kovačević: Komet zvan plenum

"Legitimnost plenuma ne proizlazi ni iz kakvog metanarativa ili metapolitike, nego iz snage okupljenih ljudi na određenom mjestu i iz njegova načela otvorenosti. Nema dakle nikakve nužnosti ili pravog razloga za njegovu opstojnost, osobito onog određenog od vlasti. Ono po samome sebi predstavlja ispražnjenje moći na mjestu na kojemu se nalazi, ali i izgrađuje vlastitu racionalnost, način djelovanja, procedure organiziranja itd... Samim time plenum osporava nužnost postojanja drugih poredaka koji ga okružuju."


• Igor Lasić: Strategije (ne)ignoriranja

Nastavljamo s prenošenjem tekstova iz zadnjeg Zarezova temata posvećenog "drugoj blokadi" ili preciznije - nastavku proljetne blokade. Očito je ta nedavna blokada najviše reakcija izazvala u reakcijama na reakcije, tj. u medijskim kritiziranjima drugih medija. Lasić se naslanja na tu poetičku odrednicu i daje detaljnu analizu rabote "velikih igrača" (u terminologiji komercijalizacije Lige prvaka) kojima je trebalo malo vremena da skuže da studentski udar je udar i na njihovu logiku djelovanja i poslovanja!